Susyne priče

Pa evo, ovdje će te čitati sve što meni padne na pamet. Trenutno mi ništa ne pada na pamet, ali uskoro bude

Can't wait!

Niz prozor klizile su lagane kapi kiše. Iako sam voljela kišu, ni ona mi nije mogla ublažiti ono što me čekalo... Prokletstvo... Postoji li bolji način da se kaže ono što bi se meni trebalo dogoditi za manje od dvije minute? Kao da u životu nemam dovoljno problema... Ali dobro, ispričajmo ovo priču iz početka.

Dakle, moja majka poginula je u porođaju, a mog oca je dvije godine nakon mog rođenja ubio neki čovijek... No taj čovijek nije samo uzeo i zadnju osobu koja me je voljela nego je učinio još nešto.. To nije bio običan čovijek, možda nije ni bio čovijek... To je bilo neko grozno biće... Koje je na mene bacilo grozno prokletstvo. Svakoga dana, točno u pola noći napala bi me neka čudna životinja. Imala je glavu crvenookog vuka, a tijelo majmuna, ogromnog majmuna. Svake noći pokušavala bi me ubiti.

Trenutno mi je 14 godina, već sam umorna od svega. Svi u mom razredu misle da sam čudna, živim u sirotištu... Moj život je nešto neopisivo, mnogo je gori od biločijeg... I sada, to čudovište će se opet vratiti... Ali doista mi je više dosta svega... Ovaj puta... Neka im se ostvari želja... Neka umrem, ionako moj život više doista nema smisla. I evo ga, došao je. Ponovo bi trebala pobijeći... Ali neću, ovaj put će biti drugačije. Hladno sam zakoračila prema njemu. Otvorio je usta te oštre zube zario u moj vrat.

Ma eto, danas me nešto opalilo Sada možete pljuvati!

Uuu! najs!
aj lajk it!

Prije početka, trebala bih se predstaviti zar ne? Pa u redu... Zovem se Carbie Maringien, podrijetlom sam iz SAD-a, ali živim u Hrvatskoj, točnije u jedom malom selu blizu Splita. Velika sam obožavateljica Fall Out Boya što ćete shvatiti ako zakoračite u moju sobu, ali o tom potom. Moja najbolja prijateljica je moja vršnjakinja, Lea Hukarić. Ona je Hrvatica, rodni grad joj je Dubrovnik, ali su se njezini preselili ovdje. Da, zaboravila sam reći: obje imamo 15 godina. Ponosna sam vlasnika jedne male, umiljate mace koja se odaziva na ime Kika. Pa krenimo dalje, u jedan hladan dan... Točnije, 21.1. ...

Tihim korakom ušla sam u svoju kuću, gdje nije bilo nikoga. Običajeni prizor. Moji roditelji radili su svakoga dana od 8 do 19 sati. Nakon što sam si zgrijala malo pizze od jučer, otišla sam u svoju sobu.
Na zidovima visili su moji posteri Fall Out Boya, a na podu je bio tamno plavi tepih. Na krevetu spavala je Kika. Uzela sam daljinski jer moja je soba imala malu televiziju. Upalila sam 1. program... Ondje je bila neka emisija vezana uz Izbore koji su se uskoro trebali održati. Baš mi se to da gledati, ne znam što će nam toliko emisija oko nekih izbora. Okrenula sam još par programa i shvatila da ponovo nemam šta raditi... Zadaće nikada nismo niti imali, samo učiti... Što meni nije bilo potrebno, ja bi uvijek sve zapamtila na satu. Kika je naglo skočila na mene, uobičajeno. Lagano sam je podragala po mekanom krznu, kada je zazvonio telefon.
Zvala je Lea, tko bi drugi? "10 minuta, kod tebe", progovorio je zvonki glas iz telefona. "Okej", odgovorila sam prije nego što je Lea, bez upozorenja spustila slušalicu. Uvijek je to činila!

* * *

"Otvori više ta vrata!" derala se Lea ispred vrati. "Okej, okej!" rekla sam umorno se odgegajući do vrata. Nabrzinu sam ih otključala te naglo otvorila vrata. "Hej! Dovela sam frenda, jel' to okej?" pitala je Lea s osmijehom. "Da", odgovorila sam brzo. Nije bilo uobičajeno da Lea ikoga dovodi kod mene, ali ok. U kuću ušetao je riđokosi dečko tamnih očiju, malo viši od mene. "Bok, ja sam Marko", pružio mi je ruku. Imao je dubuk glas. "Carbie", uzvratila sam ruku. Rukovali smo se, a onda nastavili prema mojoj sobi gdje je Lea već odmarširala.
Marko je ogledavao moju sobu s osmijehom, očito mu se svidjela. Lea je lagano dragala Kiku, koja je toplo prela.

Ovo je priča u nastavcima, koja neće biti previše duga... Ali preduga za samo jedan post... Nastavak uskoro